BosanskiEnglishDeutschItalianoРусский

ZELENGORA U SVOM PUNOM SJAJU

Vidjevši te mnogobrojne nijanse zelene boje i ta bistra jezera kao gorske oči, čovjek jednostavno ne može a da se ne zaljubi u tu Zelengoru. Prostrvši ispred nas travnati zeleni tepih obgrljen jezerima i očaravajućim vidikovcima jednostavno ostavlja bez daha i bez riječi. Stigli smo kasno navečer na Donje Bare. Kao i obično čovjek uništava sve pred sobom pa tako nažalost i prirodu. Sječa i izvlačenje drveća u nacionalnom parku Sutjeska je postalo svakodnevnica, te fine šumske puteve, planinarske staze pa i mjesta za odmor je pretvorilo u nešto baš nepristupačno. Autom smo došli do Donjih Bara gdje je dom bio zaključan, ali mi smo se svakako opremili za kampovanja. Dok smo postavljali šator primijetili smo lisicu koja nas je radoznalo posmatrala i obilazila krišom oko nas. Našu Maciku su izluđivale oči koje su svjetlile negdje duboko u travi. Umorni od puta ubrzo smo zaspali. Iako smo u srcu divljine, noć je mirno protekla, tišina oko nas, nas je dodatno uspavala. Dok nas je sunce jutrom grlilo svojim toplim zrakama, a maleni zeko radosno trčkarao po livadama ispred nas, mi smo uživali u jutarnjoj kafici. Macika je za to vrijeme već bila aktivna u traženju skakavaca oko šadrvana, gdje smo se nalazili. Čovjek bi ovdje mogao ostati danima i baš uživati a da se ne pomjeri sa mjesta. Međutim željni istraživanja Zelengore odlazimo na mjesto o kojem su nam stari pričali, tamo gdje je Tito lovio divokoze, na čuveni vidikovac Borić gdje je ašikovao sa Jovankom. Korak po korak kroz travke umivene rosom hodali smo i osluškivali cvrkutanje ptičica u krošnjama drveća oko planinarske staze. U trenutku dok ovo pišemo sjećamo se te ljepote i rado bismo opet mijenjali ovu urbanu buku za tu pjesmu koja nas je opijala. Vidikovac ...ukazaše se pred nama najviši i možda, bar nama, jedni od najljepših vrhova Bosne i Hercegovine. Maglić, Volujak, vrhovi Zelengore - a među njima i čuvena Planinica na kojoj je Tito lovio, kanjon Sutjeske, prašuma Perućica, dolina Tjentišta - toliko ljepote teško je i zamisliti na jednom mjestu. Svu tu ljepotu su krasile sunčeve zrake koje su to sve još pozlatile. Vrijeme iako kao da je stalo, odlučili smo krenuti dalje. U povratku napravismo krug oko jezera Donje Bare. Jezero kao gorsko oko smješteno u zagrljaju planina, sa malim domom na rubu šume izgledalo je nestvarno. Prohodavši oko jezera naišli smo na izvor pitke, hladne vode gdje smo se osvježili i krenuli do auta da se spakujemo. Skupivši šator i sve ostalo u auto krenuli smo šumskim putem prema Gornjim Barama i Uglješinom vrhu. Početak staze je vodio kroz šumu kroz koju su nas i dalje pratili cvrkuti ptica i ugodni mirisi bilja. Brzo dolazimo do livade iznad koje se izdizao Uglješin vrh. Sunce je već bilo visoko na nebu i jako je grijalo. Konstantno uzbrdo, jači uspon, ali opčinjeni onim što oko sebe vidimo polahko dođosmo do vrha. Jako sunce i predio bez drveća i hlada nam nisu smetali. Skoro čitava Zelengora se ukazala pred nama. S jedne strane Bregoč i Kozje strane, s druge strane Ljubin grob u daljini, s treće otvara se greben koji se pruža do iznad Donjih Bara a ispod nas se nalaze Gornje Bare. Smjestivši se ispod samog vrha uživali smo u onome što smo vidjeli. Do sada smo dolazili na Zelengoru sa svih strana, obilazili njene druge predjele, i et napokon i ovu lokaciju koja nam je do sada ostala neistražena, i zaista je teško reći koji je predio ljepši. Iako nam se uvijek teško odvojiti od neke planine, a naročito kad je to Zelengora u pitanju, ipak morasmo krenuti nazad ka autu. Iako neki kažu da im nije interesantno dva puta biti na istom mjestu, nama se čini da je svaki put sve ljepši i ljepši osjećaj biti na neki način dio Zelengore.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram