BosanskiEnglishDeutschItalianoРусский

VODENA OAZA

Da li vam se desilo da ostanete bez riječi pred ljepotom prirode i njenom snagom?
Jedno prirodno bogatstvo koje je smješteno u Šibensko - kninskoj županiji i koje je proglašeno još davne 1985 godine kao nacionalni park je primjer toga.

Krenusmo iz svoje mirne luke Kaštela prema Drnišu, uskom cestom koja vodi kroz mala mjesta, koja su većinom pusta ali tako lijepa. Dolaskom do gradića Drniša, nastavili smo dalje prema Roškom slapu. Brzo stigosmo na ulaz u Nacionalni park “Krka”. Na ulazu parkirasmo auto i primijetismo da nigdje žive duše nije bilo. Rampa je bila podignuta pa smo pretpostavili ili da još čuvari nisu stigli ili možda da i ne rade jer nije turistička sezona u toku. Pakujući se za šetnju priđe nam gospođa koja radi u parku, pa nas obavijesti tek za satak-dva da počinje raditi i da se ulaz plaća. Dogovorismo se da mi krenemo u šetnju a da ulaz platimo po povratku. Prvo obiđosmo stare mlinice koje su bile odmah uz parking te osjetismo malo zavisti prema ljudima koji su tu nekad radili i imali mogućnost da uživaju u toj ljepoti. Krenusmo dalje prema pješačkoj stazi i vidikovcu. Voda koja je tekla pored puta je bila kristalno čista a njeni maleni slapovi su stvarali takav šum da je s obližnjim pticama stvarala najljepšu melodiju. Macika je radoznalo njuškala okolinu i začuđeno posmatrala razigrane patke koje su uživale plivajući u tom okruženju. Polahko krenusmo uz brdo odvojivši se od vode. Pa kakav je to užitak ako nema penjanja na brdo i pogleda s brda. Drvena ograda sa desne strane koju je napravila ljudska ruka i visoke stijene sa lijeve strane štitili su naš put do samog vidikovca. Laganim Macikinim koracima penjali smo se i pred nama su se ukazivale ljepote nacionalnog parka. S jedne strane mnogobrojni slapovi a s druge ta ista voda u mirnom izdanju koja je mamila čovjeka da se jednostavno prepusti i uživa u kupanju. Kakva različitost s jedne strane tako jaka i brza a s druge tako mirna. Na vidikovcu nas je zatekao malo jači vjetar koji nam nije baš dao duže vrjeme da uživamo u krajoliku. Napravismo koju fotku i krenusmo dalje. Uz povratak nailazimo i na malu, sakrivenu pećinu - “Jama Suza na Ploči”. Spustivši se do početka staze krenusmo dalje prema mostiću koji se vijugao između slapova i dozvoljavao čovjeku da se nađe u sred te ljepote. Tako šetajući opazismo tablu za drugu pećinu te odmah skrenusmo prema njoj. Pred nama se ukazaše stepenice koje su vodile u nedogled. Stepenice koje su napravljene uz vanjske strane stijene i jednostavno se uklapale u sav taj ambijent. Čini nam se da se penjemo stepenicama cijelu vječnost. Na putu do pećine nailazimo i na vidikovac, koji se izdizao u pravcu mostića i fascinantnih slapova. Sjedili smo i posmatrali, divili se. Krenusmo dalje te dođosmo do pećine koja je bila zatvorena zbog nevremena. Preko 500 visokih stepenica nam se nije činilo puno ali u povratku na početak staze, tokom uspona čini se da im nema kraja. Mali most koji je vijugao kroz tada nabujala moćne slapove izgledao je kao iz neke bajke. Prošetasmo se preko mostića, pa na drugu stranu rijeke i vrlo brzo dođosmo ponovo do ulaza u park. Krenuvši ka autu i da platimo ulaz saznali smo da se Roški slap može vidjeti sa druge strane od ulaza. Raspričasmo se sa rendžerima, platismo ulaz i oni nam rekoše da sa tom ulaznicom, koju smo platili 30kn po osobi, možemo ući i na Skradinski buk, da ne moramo ponovo plaćati ulaz. Pozdravismo se sa njima i uputismo stazom pored parkinga ka restoranu i drugim mlinicama. Između mnogobrojnih zatvorenih suvenirnica, mlinica i restorana, spustismo se pored vode gdje nas dočekaše maleni slapovi koji su ukrašavali mlinice i restoran. U blizini je i mol za brodove koji zapravo služi i kao vidikovac. U daljini se mogao vidjeti Roški slap. Nažalost pristup slapu je jedino moguć brodom, a trenutno zbog pandemije ništa nije funkcionisalo kako bi trebalo. Roški slap kao da je izbijao iz grmlja, voda je bujala među stablima drveća. Slap je inače visok oko 25m sa puno prekrasnih kaskada koje su uveličavale njegovu ljepotu. Dok smo mi posmatrali slap, Macika je ipak našla sebi bolju zanimaciju. U blizini mola primijetila je labudove, pa im se počela prikradati i posmatrati ih. Već se ranije susrela sa labudovima, pa tako da iz iskustva nije im se previše približavala nego na opreznoj udaljenosti posmatrala ih. Njeno i naše uživanje je prekinula sitna kiša pa smo se požurili do auta i uputismo dalje ka Skradinskom buku. Kao i inače, mi ne bismo bili mi, da ne mijenjamo trasu našeg puta. Na karti nalazimo tvrđavu Ključica koja nam je u smjeru kretanja, pa svratismo i do nje. Ali opet nalazimo još nešto zanimljivo, pa ipak idemo do vidikovca na otok Visovac. Otok Visovac je smješten gotovo na sredini jezera, na nadmorskoj visini od 46 m. Od davnina otok je oaza mira i spokoja, čak za njega kažu da je spomenik skladna suživota čovjeka i prirode. Samo franjevački samostan i crkva Gospa od Milosti krase ovaj otok. Vjetar se pojačavao pa se zato nismo dugo ni zadržavali već krenusmo dalje, ka tvrđavi Ključica. Vješto smo izbjegavali kišu koja nas je pratila. Došli smo na prekrasan vidikovac sa kojeg se vidjela srednjovjekovna utvrda Ključica. Na desnoj strani kanjona Čikole kilometar od njezinog ušća u rijeku Krku smještena je tvrđava Ključica ili Ključ. Nalazila se na litici iznad kanjona, a među stijenama koje su je okruživale djelovala je kao da je sastavni dio tog ambijenta. Kako predivno mjesto za izgraditi jednu tvrđavu, ne samo zbog strateškog značaja, nego i od silne ljepote koja je okružuje. Nastavismo dalje ka Skradinskom buku, a usput se zaustavismo na vidikovcu na kanjon Čikole, te naiđosmo na tenk postavljen pored puta kao simbol na Pakovačku bitku gdje obavezno smo morali napraviti koju fotku. Idući dalje naiđosmo na oznaku za jezero Torak. Što je fascinantno kod naših putovanja jeste to, što smo krenuli tog dana u obilazak samo ovog jezera, a obiđosmo mnogo više lokacija jer radoznali Trio fantastiko ne može da odoli a da ne svrati svugdje pomalo. Na ušću Čikole nalazi se prirodni fenomen: vrelo u obliku jezera Torak. Iako se radi o izvoru, zbog okruglog oblika Torak više nalikuje jezeru pa ga zovu jezerskim vrelom. Sam izvor se nalazi na dnu jezera. To krško vrelo zadivljuje svojom ljepotom upravo zbog neobična položaja u sutoku dvije rijeke i predivnog biljnog svijeta koji ga okružuje.

Nastavismo dalje i napokon dolazimo na ulaz na Skradinski buk. Ljubazno osoblje nas uputiše na kružnu turu oko Skradinskog buka, u sklopu kojeg se nalazi devet jezera koja se mogu obići pješačkim stazama. Wooowww nema riječi kojima bismo to mogli opisati. Dva kilometra drvenih mostića preko slapova sa vidikovcima sa kojih se pružaju zapanjujući, nestvarni vidici. Zbog nevremena koje je najavljeno nije bilo puno posjetitelja pa smo mogli još više da uživamo u ljepoti koja nas okružuje. Činilo nam se da na hiljade slapova nas okružuje. Gdje god se okrenemo izbijala je voda, bukovi, slapovi. Ništa fantastičnije do sad nismo vidjeli. Voda je žuborila oko nas, a mi smo se prepustili i šetali bez ijedne riječi, upijajući taj mir i spokoj. Kreni, stani, kreni, stani većina šetnje nam je bila takva. Tek što napraviš dva, tri koraka moraš da zastaneš jer ne možeš vjerovati onome što vidiš. Sav ambijent je izazivao u nama srahopoštovanje. Iako je snažnog toka kao da bi sve mogla odnijeti pred sobom, ipak se činilo kao da voda nježno prelazi preko biljnog svijeta kroz koji je proticala. Stabla drveća okićena bršljanom, korijeni drveća isprepleteni međusobno kroz koje je proticala voda, stijene obrasle mahovinom dodatno su dočaravale bajkovitu sliku slapova. Koliki je vodostaj govori činjenica da nismo mogli pristupiti na vidikovce jer su bili poplavljeni, ali nas to nije uskratilo prelijepih slika koje su se nizale pred našim očima. Gdje god da se okreneš, dah zastane od ljepote. Naročito kad smo došli do kraja staze, pa se pred nama ukazaše najviši slapovi. Vjetar je nanosio na nas kapljice vode sa slapova ali ni to nas nije obeshrabrilo da napravimo koju fotku i uživamo u pogledu. Pri kraju staze se nalazila turbina, koja je tu kao simbol hidroelektrane Krka, a kao takva je poznata kao prva hidroelektrana izmjenične struje u Hrvatskoj, a druga u svijetu. A na kraju staze je bio Carski vidikovac. Vidikovac je izradio narod u čast caru Franji Josipu I za njegova posjeta Skradinskom buku. Sa tog mjesta pogled se pruža na najljepše slapove. Iako je zbog pandemije i ovdje sve bilo zatvoreno, pronašli smo jednu malu suvenirnicu pa kupismo suvenir kao uspomenu na ovu prelijepu avanturu. Ipak smo uspjeli izbjeći kišu tokom obilazaka, koja već sada poče jače da pada, a mi brže bolje uđosmo u autu i uputismo se nazad kući.

Ono šo nas je još fasciniralo jeste da na Skradinskom buku se nalazi prva taktilna karta za slijepe i slabovidne osobe kako bi se lakše orijentisali i shvatili prostor u kojem se nalaze. Iako kružna tura ide preko mostića i stepenica, napravili su je pristupačnom i za invalidska kolica i kolica za bebe što je zaista pohvalno za Nacionalni park Krka. Ako uživate u žuboru vode, zelenilu koje vas okružuje a i ako vam treba dašak mira preporučujemo Vam da obiđete Nacionalni park Krka.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram