BosanskiEnglishDeutschItalianoРусский

VISOČICA

Vremenska prognoza za vikend bila je obećavajuća. Oblačno sa sunčanim intervalima i niskom temperaturom nas je ponukalo na malo neobičnu avanturu. Kroz razne obuke, kako kroz alpinističke tečajeve, tako i kroz tečajeve i obuke u sklopu gorske službe spašavanja, čiji smo dugogodišnji članovi, odlučismo se ovaj vikend na jedan zimski uspon, stazom koju sami kreirasmo. Spakovasmo full zimsku opremu koju smo imali i uputismo se u prostranstvo Visočice. Na Visočici bili smo nebrojeno puta tokom svih godišnjih doba ali zimi je posebno magična.
U podnožje Visočice, u mjesto Tušile, dođosmo sa prijateljima, koji su također odlučili taj dan provesti ovdje. Oni se uputiše stazom ka Drstvu i Velikom Brdu, a mi krenusmo ka amfiteatru pa na vrh Vito. Macikinim šapicama nije trebalo puno da se naviknu na snijeg i da odmah počne da luduje. Nas dvoje smo išli utabanom stazom, a Macika k'o Macika okolo je trčkarala te propadala u snijeg, gdje bi joj samo uši izvirivale. Ulaskom u šumu Macika poče da trči od drveta do drveta, da oštri kandže, kao da pretpostavlja da će joj možda poslije i zatrebati. Igrali smo se sa njom. Ali već poče da zabušava, da se igra ganje i skrivača, pa je podigosmo na ruksak i nastavismo. Da se ona pita mogli smo i cijeli dan provesti tu, ali ipak odlučismo poći dalje. Pri izlasku iz šume snijeg je postajao čvršći, a Macika brže bolje skoči sa ruksaka i krenu da se šetka. Ovaj put nije propadala kroz snijeg, nego klizila po njemu. Po površini se uhvatila zaleđena kora pa su joj naoštrene kandže služile kao dereze da ne proklizuje. Gdje je bio veći nagib nosili smo je, da ne bi izgubila ravnotežu i proklizala niz padinu. Odjednom pred nama se ukazaše grebeni Visočice i naš kuloar koji se protezao s desne strane Vite, a iza nas ostade Treskavica u njenoj zanosnoj ljepoti obavijena snijegom. Taj kuloar već duže vrijeme gledamo i et dođe red i tu da se okušamo. Ispred nas koračale su dvije ekipe, jedna skrenu lijevo prema zaleđenom vodopadu, a druga ode planinarskom stazom. Mi se uputismo desno ka kuloaru. Dok smo spremali se za uspona Macika je njuškala sve okolo, te posmatrala planinare u daljini. Nabacismo pojaseve, dereze i kacige na sebe pa krenusmo dalje u navezi. Maciku pustismo da se šetka između nas, koju smo također osigurali. Sve troje smo propadali u snijeg a onda dođe veći nagib pa i površina bi čvršća, okovana ledom. Maciku stavismo na ruksak i oprezno krenusmo dalje. Najedanput zapada snijeg i puhnu hladan vjetar pa je ubacismo u ruksak, odakle je znatiželjno i dalje posmatrala. Polahko ali sigurno smo ulazili sve više i više u kuloar a nagib je bivao sve jači i jači. Osiguravajući jedno drugo penjali smo se ka vrhu. U pauzama smo posmatrali druge planinare koji su krenuli na uspon ka Vitu, ali ipak vratiše se i skrenuše ka Subaru. Sidrište po sidrište i dolazimo bliže vrhu gdje nas je dočekao najveći nagib, s najviše leda ali oprezno misleći prvenstveno na našu bezbjednost i to prelazimo. Nakon nekih sat vremena ukupnog uspona uspijevamo da ispenjemo se na vrh grebena a tamo poče sasvim neka druga priča. Pred nama se otvorio pogled koji se ne viđa svaki dan. Planine su se nizale jedna iza druge. Lijevo od nas bio je vrh Vito a s desne strane grebeni prema Drstvu i prema Subaru. Uživali smo u pogledu iako su udari vjetra bili sve jači. Macika je provirila glavicu da vidi gdje smo došli ali je hladni vjetar obuze i uvuče se na njeno toplo i sigurno mjesto. Hodati sniježnim grebenom je neprocjenjivo iskustvo. Na svega desetak metara od vrha odustali smo, jer nismo htjeli rizikovati zaleđenu stijenu da prelazimo, koja nam je bila jedina prepreka za izlazak na vrh. Led i jaki hladni udari vjetra nam nisu bili dobra kombinacija za taj poduhvat. Vratismo se nazad i pri vrhu kuloara nađosmo zavjetrinu i tu napravismo malu pauzu. Macika je izvirivala iz ruksaka. Sunce ju je izmamilo da proviri ali nije htjela van, ipak je bilo hladnog vjetra. Iako smo razmišljali da se vratimo grebenom ka Drstvu, zbog velikih nanosa snijega na sastavu grebena odlučismo ipak da se vratimo istim kuloarom, da ga otpenjemo. Kada smo počeli sa otpenjavanjem tek smo uvidjeli koliko visoko smo se ispenjali i kako je strm kuloar zapravo bio. Ali nama to nije smetalo, čak nam je pričinjavalo posebno zadovoljstvo. Oprezno smo se spuštali niz ledenu površ, osiguravajući jedno drugo. Koncentracija je bila sve vrijeme na nivou, jer pad ne bi bio nimalo ugodan, a moguće i poguban. Koliko god vjerovali u sidrišta što smo pravili pri ubrzanju na ledu itekako je upitno koliko bi izdržalo jak trzaj i zaustavljanje. Kako smo se spuštali sve niže vjetar se smirivao, a sunce probijalo kroz oblake. Dolaskom na manji nagib led zamijeni snijeg sa zaleđenom korom, ali puno jednostavnijim terenom za hodanje. Macika je izašla na ruksak i posmatrala šta se dešava. Sve vrijeme tokom uspona i spusta je bila predobar partner, miran i skoro pa neprimjetan. Niti jedne sekunde nam nije napravila problem, da bi narušila našu sigurnost. Neprimjetno dužinu po dužinu užeta se približismo početnom dijelu uspona. Neopisiv doživljaj je bilo penjati taj kuloar, osiguravajući jedno drugo, bez nadzora nekog kompetentnijeg od nas. Bili smo prezadovoljni izvedenim. Čim dođosmo do samog ulaska u kuloar Macika skoči na snijeg i dade se u trk. Hodala je dijelovima između već utabanih tragova, tako da niti je propadala a niti proklizavala. U igri zaostala je iza nas, pa nas poče dozivati da je sačekamo. Čim je zovnusmo potrča preko zaleđene plohe snijega da što prije dođe do nas. Na ravnici spakovasmo zimsku tehničku opremu, malo odmorismo i krenusmo ka domu na Tušilama veoma zadovoljni usponom, bez obzira što nismo bilo na samom vrhu. Vrijeme se kvarilo, zasniježi, ali nama to nije smetalo, čak nam je bio gušt hodati. Macika je trčala između nas a kad poče snijeg da pada pope se na ruksak i ležerno posmatrala pahulje. Dolaskom do ruba šume ispred nas se u daljini ukazao dom obasjan suncem, dok kod nas pada snijeg. U šumi Macika poče opet da skakuta s drveta na drvo, a praveći se da je ne vidimo, ona bi postajala sve razigranija i razigranija da bi privukla našu pažnju. Ubrzo primijeti planinare pa se sakri i poče da ih krišom posmatra. Stavismo je na ruksak i nastavismo dalje ka autu, a u prolazu radoznalo je posmatrala ko su ti ljudi. Dolaskom do auta, Macika se smjesti na svoje mjesto i poče da se čisti, a mi se uputismo u dom na piće sa prijateljima. U autu je bila ugodna temeratura pa nismo trebali brinuti da li će joj biti hladno. Brzo nam vrijeme prođe uz veselo druženje i priče sa uspona. Vratismo se Maciki, a ona već bijaše zaspala. Ipak ju je snijeg danas umorio.
Ispunjeni srećom i zadovoljstvom, uputismo se kući, sa željom da što prije ponovo dođemo ovdje. Postoje mjesta gdje se uvijek rado vraćamo, a Visočica sigurno to je.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram