BosanskiEnglishDeutschItalianoРусский

SNIJEŽNE PADINE PRENJA


Mnogo je prehodanih kilometara iza nas, prelijepih planina, planinarskih staza, susreta sa planinarima iz raznih krajeva svijeta, druženja po planinarskim domovima, skloništima i svako to mjesto ima svoj dio u našim srcima, ali posebno mjesto kojem se uvijek rado vraćamo i zimi i ljeti je naš prelijepi Prenj.

Godinama njegovi vrhovi prkose vremenu i planinarima koji su, malo je reći, zaljubljeni u njega. Prenj je odnio i mnoge živote tako da se njegovo ime izgovara sa strahopoštovanjem. Prenj ima 11 vrhova viših od 2000 m/nv za koje da pitate svakog planinara iz BIH s ponosom će govoriti o njima.

Ovu simboličnu novu 2020 godinu smo odlučili provesti usred te ljepote. Iz Konjica, prelijepog gradića koji je smješten u podnožju Prenja, kreće naša avantura. Iz Konjičke Bijele kreće planinarska staza za Jezerce (1650 m/nv). Kroz gustu šumu prolazi samo jedna planinarska staza, jer je područje još uvijek obilježeno kao minirano, pa se ne preporučuje skretanje sa staze. Nakon prekrasne šume izlazimo ispod jednog od vrhova iznad 2000 m/nv, Osobca, odakle brzo stižemo i do naše planinarske kućice Jezerce u kojoj ćemo provesti nekoliko sljedećih dana.

Sutradan nas je sunčano vrijeme izmamilo i odmah smo se uputili ka vrhu Zelena glava, najvišem vrhu Prenja. Usput srećemo nama dobro poznata lica, koga drugog nego naše prijatelje zeničane. Kao da je Prenj iznad Zenice, a ne Konjica, češće srećemo zeničane na Prenju nego okolno stanovništvo. Zaleđeni snijeg nas tjera da na noge nabacimo dereze zbog svoje sigurnosti. Kaciga na glavu, cepin u ruku i polahko ali sigurno smo se penjali sve više i više. Macika je imala svoju prirodnu opremu tako da za nju nije bilo problema. Kada smo shvatili da nemamo dovoljno vremena da završimo uspon prije mraka, odlučismo da se vratimo na Jezerce pa da penjemo sutradan. U povratku svratismo na Malu Kopilicu, te skupismo drva i naložismo vatru u domu. Uz odmor uz vatru i kovanje planova za putovanja naredne godine, ne primijetismo da vrijeme leti i da je skoro pa ponoć. Malo prije ponoći pridružiše nam se prijatelji te zajedno dočekasmo novu godinu. Ujutro nas je zavila gusta magla, sve je oko nas bilo bijelo, ali smo ipak odlučili prohodati. Odveli smo ekipu na Malu Kopilicu, jer nažalost danas nismo mogli ništa drugo ni penjati. Vjetar je puhao sve jače i jače. Spustivši se ponovo u Jezerce naložismo vatru, skuhavši čaj i uz veseli razgovor čekali smo počinak. Jutro je donijelo sunce i idealnu temperaturu, pa smo odlučili otići na Zelenu glavu ponovo. Brzo spremanje i polazak. Ubrzo dolazimo na prijevoj gdje se ispred nas ukazaše Zelena glava i Otiš. San snova. Mislim da smo svi presretni što smo odlučili novu godinu započeti na tako čarobnom mjestu. Probijajući se kroz snijeg dolazimo do završnog uspona. Ovaj put biramo uspon sa strane od Botina, sa izlaskom direkt na vrh Zelena glava. Tokom uspona vrijeme je bilo idealno, toplo i bez vjetra. Ali već na dva metra od vrha vjetar se pojačavao, tako da smo se na brzinu slikali i nakratko uživali u ljepotama koje nas okružuju. Morali smo zbog jakih udara vjetra što prije nazad.

2.1.2020. je izveden uspješan uspon na Zelenu glavu (2155 m/nv), tako da je to zaista dobar početak nove godine. Laganim korakom, sa osmijesima na licu, vidno zadovoljni, vratismo se ka Jezercetu. Nakon kratke pauzice spakovali smo se i nažalost vrijeme je bilo za povratak kući. Teškim srcem napustismo toplu kućicu na planini koju tako volimo i cijenimo. Ali znamo da je ovo tek početak posjeta u novoj godini, našem divnom Prenju. Sezona je otvorena. Njegova ljepota svaki put te sve više i više očara tako da bismo se stalno tu vraćali i nigdje drugo ne bismo ni išli.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram