BosanskiEnglishDeutschItalianoРусский

SA KAMENA NA KAMEN DO NAJVIŠEG VRHA MOSORA

Tokom vikenda nam vremenska prognoza nije bila baš na ruku ali smo kao i obično odlučili da idemo u novu avanturu. Ovaj put smo iz naše mirne luke, s nama dragim prijateljima, krenuli na još dražu planinu, s ciljem da ih odvedemo na njen najviši vrh. Nije nešto visok tek 1339 m/nv ali je izrazito lijep i sa njega se pružaju nezaboravni vidici. Krenusmo iz Kaštela prema Gornjem Sitnu do parkinga odakle kreću planinarske staze. Prijatelji su nas već čekali, te brzo uzesmo stvari i uputismo se ka prostranstvu Mosora. Sa parkinga do planinarskog doma "Umberto Girometta" vode serpentine od kamenja koje su vremenom od planinarskih gojzerica postale kao uklesane stepenice. Pričajući i posmatrajući Maciku kako njuška dolazimo do borove šume iz koje su se čuli veseli glasovi te se uputismo ka njima. Put kroz visoku borovu šumu bio je kao iz bajke. Borove iglice su se prostirale svuda po šumi i pružale su posebno zadovoljstvo tokom hodanja. U toj bajkovitoj šumi smješten je planinarski dom. Veseli planinari su sjedili ispred doma i uživali u jutarnjoj kafi te se i mi pridružismo njima. Maciki je privuklo pažnju preslatko magare koje se nalazilo pored doma. Radoznalo su se posmatrali. Malo odmorismo te krenusmo dalje prema skloništu "Ljuto Kame" gdje smo planirali praviti drugu pauzu za doručak. Dobro markirana staza koja je vodila kroz kamenjar, sa po kojim borićem koji je tek izrastao, pružala se pred nama. Pošto se nama nije žurilo a i Maciki se njuškalo išli smo sasvim za nas sporim tempom. Topliji dani kako dođoše izmamiše guštere napolje pa je i Macikino oduševljenje bilo neizmjerno. Samo je pratila gdje šta šuška, loveći ih i igrajući se sa njima. Uživajući u društvu polahko dolazimo do šumovitog dijela staze koji se polahko penjao ka skloništu. Macika se penjala na svako drvo pored puta, igrala se i uživala baš kao i mi, ali mi se et nismo penjali na drveća već smo uživali na svoj način. Možda da počnemo Macikinim stopama pa da upoznamo i drugu draž planinarenja. Ubrzo dolazimo do skloništa i ostajemo zatečeni viđenim. Sklonište koje smo mi poznavali i noćivali u njemu više nije toliko za upotrebu. Razbijeni prozori, pootkidane daske sa predvorja koje su se vjerovatno izložile nisu bile lijep prizor za naše oči. Dvije klupe napolju i sto su bile dovoljne da sjednemo i odmorimo se. Macika je tada stupila na scenu, odmah je nestala i otišla da njuška. Doručkovasmo te odmorismo se i počesmo se spremati kada eto i Macike. Dadosmo joj poslasticu i krenusmo dalje prema Velikom Kablu. Ubrzo dolazimo do račvanja prema Koziku do kojeg je trebalo tri sata i Velikom Kablu do kojeg je trebalo sat i po otprilike. Mi se uputismo na Veliki Kabal kako smo se dogovorili sa prijateljima. Uspon postaje jači, kamenje veće a šume manje, ali zato vidici sve ljepši i ljepši. Ugledali smo iza nas Kozik, u daljini i Biokovo te Omišku Dinaru. Sa desne strane dok smo se penjali vidjela se Kamešnica. Vidljivost nije bila dobra, magla se nadvila nad Biokovo te smo primijetili da nam kiša ide u susret i to sve bliže i bliže. Vjetar je postajao jači i jači a mi sve bliže i bliže vrhu. Vijugava markirana staza sa puno kamenja pod našim nogama za nas nije predstavljala problem a za macu je to bio kao raj na zemlji. Na hiljade rupa koje Macika treba iznjuškati, u sve i jednu je haman zavirila. Ostajala je zadnja u koloni, rupe su bile bitnije nego mi. Kako smo se približavali vrhu vjetar je jačao a Macika se htjela sakriti pa smo je stavili u ruksak te se odmah smjestila da spava. Ali joj đavo nije dao mira pa malo malo izviri da provjeri da li se vjetar smirio. Dolazimo do križa koji se nalazio na najvišem vrhu Mosora - Veliki Kabal. Pošto smo stali, Macika je odmah izletjela napolje da vidi gdje smo i dala se u njuškanje. I vjetar se stišao a mi smo se prepustili uživanju u pogledu na Kaštelski zaljev te okolicu. Vrhovi Mosora su se prostrli pred nama sa obadvije strane te smo u daljini vidjeli planinare kako se lagano šeću. Malo priče uz uživanje u pogledu, usput napravismo i koju fotku i neprimjetno prođe više od pola sata na vrhu Veliki Kabal. Krenusmo grebenom dalje prema Vickovom stupu ali ubrzo dođosmo do račvanja za dom te skrenusmo niz put. Strma markirana kamena staza se spuštala u šumu a mi smo je pratili. Macika je skakutala s kamena na kamen a i mi također. Spustismo se do šumice te uživasmo u njenoj ljepoti. Polahko hodajući srećemo ljude koje su zadivljeni macom i počinje naša kolona biti veća, priča po priča i dolazimo do doma kraj kojeg smo na putu ka usponu već prošli. Tu sretosmo još nama dragih lica te odvojismo vrijeme za prijateljsku kafu. Malo poslije našeg dolaska na dom počinje kiša i odlučismo da se spustimo do auta dok nije još jače počela da pada. Opet kroz borovu šumu pa na kamene stepenice i serpentine spustismo se do auta. Svi zadovoljni iako malo pokisli, radosni vratismo se kući. A mi kao mi već skovasmo plan gdje sutra da zbrišemo od ovog svakodnevnog ludila.
#Triofantastiko😻

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram