BosanskiEnglishDeutschItalianoРусский

LJUBAV JE PREDIVNA AVANTURA...

Kažu svaki je početak težak, nama bijaše baš suprotno. Zakoracivši u bračne vode odlučismo se na jednu novu, našu prvu bračnu pustolovinu. Koračasmo jedanaest dana i deset noći rame uz rame, prkoseći buri i žarkom suncu, duž jadranske obale. 172 kilometra sa osmijehom ostavismo iza sebe, ne osvrčući se na poteškoće na koje smo naišli na putu.
DAN 1: Svoju avanturu započeli smo u Splitu. Dolaskom na autobusnu stanicu odlučismo popiti kaficu na Bačvicama te ćemo odatle da krenemo na daleki planinarski put koji nas čeka, čak sve do
Makarske. Iako nam je godilo opuštanje uz šum mora, zbog malo vremena kojeg nam je ostalo do zalaska sunca, morali smo krenuti ka Mosoru.Pješačenjem kroz grad dolazimo do sela Kučine gdje počinje markirani planinarski put koji će nas odvesti ka domu Lugarnica, najpoznatijem domu na Mosoru. Već polahko sunce zalazi te žurimo da stignemo do stijena ispred nas da nađemo sklonište od bure koja je sve jače i jače puhala.
Dolazimo na Vrata Mosora, te ispod mosorskih stijena u šipražju tražimo utočište. Šator smo dobro zaklonili tako da uprkos jakoj buri nama je ugodno bilo provesti noć.
DAN 2: Dočekavši na vidikovcu, sa pogledom na Split, izlazak sunca uz toplu kafu , počinjemo se pakovati i krećemo kroz Vrata Mosora u čarobnu pustolovinu. Krećući se dobro markiranom stazom prolazimo kroz prelijepe dijelove Mosora. Polahko korak po korak, sa kamena na kamen dolazimo na vrh "Debelo brdo" (1044 m/nv). Bura je još uvijek jako puhala te nam je bio otežan sami uspon. Prelaskom preko drugog vrha "Plišivac" (1053 m/nv) ugledasmo dom, te se spustismo do njega. Na domu nije bilo nikoga, te odlučismo da kampujemo u njegovoj blizini. Dom "Lugarnica" (872 m/nv ) se nalazi na fenomenalnoj lokaciji, sa koje je predivan pogled na Split a zalazak sunca tako magičan, od kojeg zastaje dah.
DAN 3: Buđenje uz neopisivu ljepotu koja se pružala ispred nas ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Teškim srcem smo krenuli dalje. Zbog nedostatka vode spuštali smo se u selo "Sitno Gornje" (590 m/nv). Podmirili smo se vodom i namirnicama pa smo nastavili svoj put ka najvišem vrhu Mosora - Veliki Kabal. Na pola puta ka vrhu nalazio se Kontejner "Ljuto Kame" (1055 m/nv) koji je otvoren za sve posjetioce. Tu odlučismo noćiti i odmoriti se. Da bismo uštedili vodu za naredni dan, odlučismo večeru priremiti korištenjem kišnice koja se sakupljala u rezervoaru pored kontejnera. Kuhane makarone sa gulašom su nas baš okrijepile.
Namjeravali smo prokuhati još malo vode da bismo dopunili zalihe. Kad smo krenuli kupiti vodu iz rezervoara ugledasmo mrtvog miša u vodi. Ipak smo vodu prokuhali i sipali u flašu, zlu ne trebalo. Iako smo već konzumirali tu istu kišnicu nadati se da nam neće ništa biti od vode u kojoj je bio mrtav miš (nakon skoro mjesec dana od ovog događaja još uvijek smo živi i zdravi 🙂 ) Cijelu noć pored ontejnera su prolazile divlje svinje, ali nas to nije omelo da se odmorimo prije novog pješačenja.
DAN 4: Izlaskom sunca divlje svinje su se razbježale, te smo se uputili ka najvišem vrhu Mosora - "Veliki Kabal" (1339 m/nv). Plan je bio da se popnemo na najviši vrh, sa kojeg bi put nastavili ka vrhu "Kozik" ili kako ga još zovu "Sveti Jure". Nakon ispenjanog Velikog Kabla, shvatamo da se moramo ponovo spustiti do skloništa pa odatle krenuti na drugu stranu ka Koziku. Vrijeme koje je predviđeno za uspon jeste 3,5h. Računajući na zalihe vode koje imamo, žarko sunce koje nas prži, a i vrijeme pješačenja koje nas čeka sa poteškim rancima, najpametnija odluka je bila da se vratimo do skloništa te spustimo u selo "Dubrava" (518 m/nv) i uputimo ka Omišu. Dolaskom u selo nadomirujemo zalihe vode, te nas stanovnici počastiše sočnim jabukama i smokvama kojima se okrijepismo i još lakše nastavismo naš put. Planinarskom stazom se krećemo ka selu "Tugare" (316 m/nv). Staza počinje starim, širokim, zidanim kolskim putem, te prolazi kroz izgorjelu ali zaista fantastičnu šumu. U Tugarama se podmirujemo namirnicama, te kroz selo "Naklice" (223 m/nv) dolazimo na vidikovac iznad Omiša i kanjona Cetine. Umorni od cjelodnevnog hodanja, uz muzičke zvuke (u Omišu se to veče održavala Motorijada) uspjesmo ispratiti sunce na počinak, pa smo odmah i mi zaspali.
DAN 5: Ranom zorom smjestismo se pored šatora, ispijajući prvu jutarnju kaficu iščekivasmo izlazak sunca. I dok smo mi već bili spremni sunce se još nije probudilo. Kako se i sunce počelo stidljivo pojavljivati odlučili smo polahko spustiti se do krajnjeg vidikovca na Omiš. Zbog prejake bure njihali smo se poput drveća, te bojeći se da nas previše ne zanese pa da ne padnemo sa litica koje su bile ispred nas, odlučismo vratiti se do sela Naklice te se zaputiti ka Omišu. Prelijepa staza nas je dovela do Poljičkog trga gdje smo se dogovorili sa prijateljima naći, te ih podržati tokom učešća u Omiškom polumaratonu. Kafa uz plažu uz relaksirajući šum mora zaista je bila okrepljujuća za sve nas. Oni odoše za svojim obavezama, a mi, nakon kupovine namirnica za nastavak putovanja, vraćamo se na plažu i odlučujemo neko vrijeme tu ostati i uživati. U popodnevnim satima prepakirali smo stvari i uputili smo se ka sljedećem odredištu - Omiškoj Dinari. Pomalo još uvijek umorni od prethodnog dana laganim korakom napuštamo Omiš i kroz selo “Borak” (266 m/nv) uputismo se ka sloništu “Imber”, koje je smješteno podno najvišeg vrha Omiške Dinare. Dolaskom ostavljamo preteške ruksake te puni uzbuđenja zaputismo se odmah ka najvišem vrhu Omiške Dinare - Kula (864 m/nv). Olakšani od tereta koji nosimo danima, kao da dobismo krila, začas stigosmo na sami vrh. Pogled koji se pružao ispred nas zaista očarava i omamljuje. Sunce već polahko se spremna na počinak pa se nismo dugo tamo i zadržali. Iako smo imali želju još vremena provesti tu, odlučismo se ipak za povratak u sklonište prije mraka. Uzimajući u obzir da se napolju sprema oluja i da puše hladan zrak kroz sklonište, a i pošto u skloništu nema ležaja, samo imaju sto i drvene stolice, odlučismo razapeti šator pored stola. Nakon večere udobno se smjestismo u vreće za spavanje i zaspasmo.
DAN 6: Nakon sinošnjeg zalaska sunca gdje je sunce bilo neobično žarke crvene boje, nismo ni slutili kakvu ćemo noć dočekati. Čim smo zaspali bura se počela pojačavati te nas je budilo granje i kamenje koje je padalo na krov skloništa. Začuo se prasak - lomljava na šta smo se naglo prenuli iz sna. Imali smo osjećaj da se sve ruši na nas. Izletivši iz šatora pojačavao se zvuk pucketanja lesonita iznad nas, kao da se bori protiv vjetra koji ga pokušava podignuti i otrgnuti. Izašli smo ispred skloništa da izvidimo kakva je situacija vani i koliko je zaista sigurno sklonište. Nismo znali da li iznad skloništa ima napuklih stijena koje bi uz malo jače udarce vjetra odlomile se i stropoštile na naše sklonište. Stabla uz jake udarce vjetra kao da se povinuju zemlji, toliko se njišu i savijaju da mislimo da će ih ili iščupati iz zemlje ili prepoloviti. Odlučujemo daskama koje smo našli u skloništu dodatno osigurati šator da ne bi šta palo na njega te se vraćamo na spavanje. Nakon isprekidanog sna, dočekasmo napokon zoru kada se bura polahko počela smirivati. Naknadno smo saznali da je to veče bura puhala 150 km/h. Sva sreća pa smo to veče bili u skloništu, a ne na otvorenom u šatoru. Nenaspavani i umorni od stalnog buđenja polahko se spakovasmo i nastavismo dalje. Put nas je vodio grebenom Omiške Dinare ka naselju Lokva. Na pola puta smo došli do crkve “Svetog vida” (639 m/nv), koja je na raskrsnici gdje jedan put ide ka Lokvi a drugi ka Svinišću. Odabrasmo put ka selu “Svinišće” (315 m/nv) koje je staro, živopisno selo smješteno između Omiške Dinare i kanjona Cetine. Tu smo naišli na starosjedioca kojeg smo upitali u kojem smjeru trebamo nastaviti da bismo se vratili ponovo na planinarsku stazu. Sva sreća pa ga upitasmo, jer nam je gospodin rekao da su planinarski putevi kojim smo planirali proći previše zarasli i da nisu markirani. Također nam je rekao da se lahko i izgubiti a i mnogo ćemo lutati dok ne izađemo sa tog područja. Preporučio nam je da skroz cestom zaobiđemo taj dio te tek iza sela Dubci nastavimo ponovo planinarskom stazom. Poslušasmo ga te nastavismo put cestom kroz sela “Kućice” (220 m/nv), “Slime” (179 m/nv), “Dubci” (320 m/nv) te na naše veliko iznenađenje izađosmo na magistralni put koji je vodio za Makarsku. Odlučismo produžiti ka naselju “Gornja Brela” (75 m/nv) gdje smo kampovali da bismo se ujutru podmirili vodom i nastavili put ka Parku prirode Biokovo
DAN 7: Noć je bila mirna pa smo se uspjeli naspavati i odmoriti. Ranim jutrom nadopunjavamo zalihe vode u selu, te se upućujemo ka crkvi “Gospe od zdravlja” da prepakujemo stvari. Tu srećemo dvadesetak planinara iz Finske, koji su sa dva hrvatska vodiča krenuli ka crkvi “Svetog Nikole”. Jedan dio puta smo išli sa njima, razmjenjujući utiske o planinarenju u Hrvatskoj, kao i promovišući neke od ljepota Bosne i Hercegovine, jer nikada nisu imali priliku posjetiti je. Oni su ostali na pauzi a mi smo nastavili pješačiti do crkve “Svetog Nikole” (572 m/nv), nakon čega smo produžili do doma “Bukovik” (1030 m/nv). Dok smo pravili pauzu pored doma, dođoše i njegovi domaćini. Oni nam detaljno objasniše kako doći do kontejnera koji je otvorenog tipa, a koji se nalazio u pravcu kojim smo se namjeravali dalje kretati. Malo smo bili skeptični da li nastaviti dalje ili tu kampovati, jer su se tamni oblaci nadvijali nad nama. Domaćini nam rekoše da nije to ništa i da nije najavljeno loše vrijeme. Malo još odmorismo pa nastavismo dalje. Iako je bio jak uspon ispred nas, čvrstim korakom smo grabili naprijed da što prije nađemo kontejner koji su nam spominjali. Nakon dva sata ispred nas se ukaza mala kućica. To je to, sklonište “Kale” (1480 m/nv) koje su nam spominjali. Prelijepa okolina, uredan i čist kontejner ostavili su nas bez daha. Brzo skupismo malo drva, i dok naložismo vatricu napolju poče kišica da rominja. Udoban krevet, topla prostorija - ništa više nam nije trebalo da odmah slatko zaspimo. Prije počinka odlučismo da ostanemo tu i sutradan i noćimo još jednu noć, jer je zaista predivno mjesto na kojem možemo sebi priuštiti još jedan dan ugodnog odmora.
DAN 8: Ujutru iščekivasmo sunce, ali mu nema ni traga. Nikako da se probije kroz gustu maglu koja je još uvijek obavijala obronke Biokova. S boka na bok, okreni se ovako, okreni se onako...pokušasmo dan iskoristiti da odspavamo i nadoknadimo san, ali nemir koji tinja u nama nikako da se ugasi...”Da se hoće magla razići da malo prošetamo”, samo to nam je bilo u mislima. U popodnevnim satima već se magla napola podigla, te se pred nama ukazaše i staze. Izašli smo i vidjevši da se magla razišla na putu ka pećini Pozjati (1475 m/nv), odlučismo napokon prošetati malo. Brzo stigosmo do nje, obiđosmo je te se vratismo natrag na sigurno, da ne rizikujemo da se opet navuče magla. Usput smo sakupljali drva da imamo navečer šta naložiti a i ostaviti narednim posjetiocima. Iako smo prethodnu noć dobro spavali, brzo smo ponovo zaspali u zagrljaju topline našeg malog novog doma.
DAN 9: Čim otvorismo oči navukli smo patike i brže bolje do obližnjeg vidikovca da provjerimo ima li magle iznad Sv. Jure. Na našu sreću dan je bio obećavajući, nadziralo se sunce. Magle ni na vidiku, samo poneki oblak. Idealno vrijeme za šetnju. Doručkovali smo, napunili boce vode iz jezerceta pored kontejnera, spremili se i laganim korakom idemo dalje. Vrijeme je da se popnemo na vrh Šćirovac - Miletnjak(1619 m/nv), odakle se pružao predivan pogled ka Sv. Iliji i Sv. Juri. Prelijepim grebenom smo krenuli ka Sv. Iliji (1642 m/nv), na čijem vrhu se nadzirala kapelica. Presretni što smo ostavili toliko kilometara iza nas, ispunjeni ushićenjem što smo na korak do Sv. Jure, ubrzo stigosmo na vrh Sv. Ilije. Tu odmorismo, okrepismo se i krenusmo dalje. Nismo ni naslućivali koliko je zaista daleko naša naredna lokacija prema kojoj idemo, dom Lokva - pl. Kuća Slobodan Ravlić (1467 m/nv) . Prelazeći sa brežuljka na brežuljak, Sv. Jure djelovao je sve veći i veći. Prateći markaciju Sv. Jure nam je ostajao sa lijeve strane, a doma nigdje ispred nas. Neprekidnim hodanjem dovukosmo se do brijega odakle nam se napokon ukaza dom Lokva. Uh, nahodasmo se do njega, kao da je vječnost prošla. Sa doma se pružao nevjerovatan pogled na more i divokoze koje su skakutale na okolnim brdima. Kao i obično, nigdje nikoga nije bilo. Samo nas dvoje i maca. Pošto je dom bio zaključan kao i sklonište, produžismo dalje ka Sv. Juri. Začas stigosmo na raskrsnicu za Sv. Juru i Vošac, gdje smo ostavili stvari, macu i malo vode ponesosmo i brže bolje prije mraka da stignemo na Sv. Juru i da se vratimo. Ostavljajući teške rančeve, kao da smo oslobođeni okova imali smo osjećaj kao da letimo ka Sv. Juri (1762 m/nv). Tako brzo stigosmo gore. Pogled koji se otvorio pred nama ne može se opisati riječima. Sa jedne strane beskrajno more, a sa druge brdovita Bosna i Hercegovina. Očarani onome što vidimo samo smo šutjeli i posmatrali ljepotu koja nas je okruživala. Od početka našeg putovanja smo posmatrali Sv. Juru, koji je bio tako daleko a sad....sad stojimo pored njega. Mjesto sa kojeg smo krenuli na naše malo putovanje se samo u daljini nadziralo...uhhh zar je stvarno to toliko daleko od nas...ko bi rekao da smo prije nekoliko dana tamo bili i sve to propješačili...Sunce je već polahko zalazilo te smo se morali obuzdati i odvojiti pogled od ljepote koja nas je opčinila. Iako nakon dugog očekivanja tog susreta sa Sv. Jurom, nažalost morasmo se i oprostiti. Brzo krenusmo natrag sretni što smo došli do našeg krajnjeg cilja. Sunce je već bilo zašlo kad dođosmo do raskrsnice, gdje smo ostavili svoje ruksake. Još uvijek je bila dobra vidljivost, pa smo požurili da dođemo do doma prije mrklog mraka. Prema pl. domu pod Vošcem već smo ušli u mrak, ali zahvaljujući dobro markiranoj stazi sigurno dođosmo do njega. Kao i obično, i ovaj dom bijaše zatvoren. Razmišljali smo da kampujemo pored njega, ali ipak odlučismo da se uputimo ka Vošcu. Momak kojeg smo upoznali na domu Bukovik nam je rekao da uvijek neko ima na Vošcu, pa ako bude tako, gore možemo prenoćiti. Put je dobro markiran a i Sv. Jure nam dobro dođe kao orijentir, jer je bio poput svjetionika koji nam pomaže da lakše pronađemo put. Šetnjom po mjesečini dođosmo na Vošac (1422 m/nv), ali ni gore ne zatekosmo nikoga. Pogled na Makarsku je bio magičan. Osvjetljene morske obale, nebo puno zvijezda, osvjetljeni Sv. Jure ispred nas, budili su u nama osjećaj kao da nismo na zemlji, nego u nekom drugom paralelnom svijetu. Zbog jakih udara bure i praznog a zaključanog doma, odlučismo se spustiti stazom ka Makru da nađemo mjesto za kampovanje, gdje ćemo bezbrižno provesti posljednju noć na planini na ovom putovanju. Nedaleko našli smo zavjetrinu, te noćismo tu. Preumorni od skoro pa nepreidnog hodanja cijeli dan, odmah smo i zaspali.
DAN 10: Hladan vjetar a i naša želja da jutarnju kaficu popijemo na plaži natjeraše nas da krenemo ranom zorom. Na brzinu se spakovasmo i krenusmo ka Makarskoj (7 m/nv). Pomalo sjetni što se završava naše putovanje, presretni što predivno provedosmo prethodne dane, opijeni čežnjom da nastavimo dalje, što nažalost zbog obaveza koje nas čekaju po povratku, ne možemo, ispunjeni nadom da ćemo uskoro ponoviti nešto slično, laganim korakom stigosmo na Makarsku Rivijeru. Uz dugo iščekivanu jutarnju kaficu rezervisasmo smještaj u Makarskoj, da odmorimo još jednu noć, te nas sutra čeka nažalost povratak kući. Dan provedosmo kupajući se i odmarajući na plaži. Iako je oktobar, more nam je pružilo priliku za još jedno ovogodišnje ugodno kupanje u njemu. Uživajući u noćnoj šetnji Makarskoj bacili smo još jednom pogled ka Vošcu, i sretni zbog ispunjenog jednog malog sna odesmo na počinak.
DAN 11: Kao što kažu sve što je lijepo kratko traje, tako bijaše i sa našim malim snom. Od Splita do Makarske, od Mosora do Biokova, ostaše dani ispunjeni oduševljenjem, ljubavlju i srećom. Ovo putovanje bijaše kratko ali ovo je početak našeg zajedničkog života, kao i zajedničkih avantura koje će godinama da traju i da se pamte.
#Triofantastiko

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram