BosanskiEnglishDeutschItalianoРусский

JEDNOM KAD SE ZALJUBITE U ČARI PRIRODE, POŽELJET ĆETE JOJ SE IZNOVA VRAĆATI....

Očarani onom ljepotom što nam je Velebit priredio prošli vikend nije nam preostajalo ništa drugo nego da se vratimo ponovo i istražimo još neke njegove krajeve. Ovaj put odlučismo da posjetimo ne tako posjećeni Pasji kuk i nadaleko poznato i jedno od najljepših skloništa u Hrvatskoj - Šugarsku dulibu. Dolazimo do sela Rizvanuša odakle kreće makadam i polahko idemo uz brdo. Nakon nekih 15 kilometara dolazimo do starog urušenog objekta (Jelova Ruja) te parkiramo auto i počinje naše uživanje. Gusta velebitska šuma štitila nas je od sunca poklonjajući nam uz to još mnogobrojne raskošne mirise i cvrkute ptica. To je bila opuštajuća muzika za naše uši i sve ono što nam je dodatno pričinjavalo zadovoljstvo. Za Maciku je to bio raj. Toliko stabala na koja se trebala popeti da ih pozdravi pa poneko i da zagrli, toliko travki čije mirise je sakupljala tiho i sporo koračajući kroz njih. To je nije obuzimalo toliko da usput ne napravi pauzu i oslušne kakve lijepe melodije pjevuše šumske ptičice. Dolazimo do skretanja za Šugarsku dulibu gdje nas dočeka planinarski put koji je vijugao prekrasnom šumom prožetom mekanim travnatim pokrivačem uz koji ponosno stoji poneki kamen. Činilo se da je to najljepša staza kojom čovjek može hodati. Naizmjenično su se mijenjali usponi i spuštanja da nismo uopće osjećali da polahko idemo ka višim nadmorskim visinama. Dolazimo do livade gdje se odvaja nemarkirani put za Veliki Stolac, pa odlučismo da na taj vrh odemo usput kada se budemo vraćali nazad. Ubrzo nailazimo na čatrnju a za svega par minuta pred nama se ukaza sklonište. Ugledasmo kontejner kojem su bočne strane bile u staklu te ostalo obloženo tamnim panelima. Izgledao je nestvarno i prekrasno i već smo se radovali noćenju u njemu. Raspremismo se i odmah pripremismo vreće pored prozora da imamo što ljepši pogled. Inače ovo sklonište zovu i "Prvi red do zvijezda" pa i mi se smjestismo u prvom redu da iščekujemo rađanje zvijezdica iznad Velebita. Ali daleko je još taj trenutak pa vrijeme iskoristismo da se odmorimo i polahko uputimo na Pasji kuk. Nakon satak vremena hoda dolazimo ispod grebena Pasjeg kuka. Pošto nismo pronašli markiranu stazu ka vrhu procjenismo da se lahko može popeti sa njegove bočne strane. Macika je zastala i gledala prema grebenu. Pokušali smo skontati šta je ugledala ali ništa ne vidjesmo. Nakon par minuta na vršiću grebena primijetismo da stidljivo izviruje divokoza. Divokoza je provirivala iza stijena i posmatrala nas. Pokušali smo da je ne uplašimo i da je zaobiđemo, pa smo se polahko penjali a ona kao iskusni vodič ukazivala se pred nama duž grebena kao da nam govori da je pratimo. Dolazimo do vrha. Pogled zapanjujući na sve strane. S jedne strane plavo more sa prelijepim otocima u nedogled razbacanih a s druge strane šumoviti Velebit sa ponekim stijenama koje su izbivale iz njih. Jako sunce nam nije smetalo jer nas je prohladan vjetar osvježavao. Gledajući u daljinu puneći baterije nismo ni obraćali pažnju na vrijeme. Sunce je počelo zalaziti a Macika divljati. Pred njom su se ukazivale razne životinjice. Krenusmo nazad ka skloništu. Skakutala je s kamena na kamen kao divokoza koju smo maloprije vidjeli a kad bi ugledala neku životinjicu odmah bi za njom pojurila u travu. I sve do skloništa tako. Približavajući se skloništu čuli smo osmijehe i glasove, a kad priđosmo ugledasmo par čeha i hrvata kako uživaju pred njim. Pozdravismo se i brže bolje napravismo kaficu da popijemo ispred skloništa dok još možemo ugrabiti tračak svjetlosti dana da se nagledamo te ljepote koja nas okružuje. Posmatrali smo i Maciku koja je bila neumorna, koja je i dalje lovila sve što se kreće blizu nje. Polahko smo ulazili u noć. Malo po malo odoše svi na spavanje pa na kraju i mi. Macika je ubrzo pronašla svoje mjesto pored prozora i tu ostala do jutra. Kada utihnu sve oko nas, Macika najedanput podivlja. Nismo znali šta se dešava. Upalismo lampu da vidimo napolje šta se dešava kad imamo šta i vidjeti. Miševi poveli kolo. Nema mjesta od kud nisu dolazili, čak kao iskusni alpinisti spuštali su se niz krov po sajlama koje su se ukrštale na bočnom staklu. Maciku je izluđivalo što prolaze pored nje a ništa im ne može. Tako su blizu a tako daleko. A i oni ko iz inata, znajući da im ne može ništa, ponosno marširaju pred njom. Mi ubrzo utonusmo u san a Macika ostaje da dežura i posmatra mišju igru napolju. Nažalost nismo imali zvjezdani pokrivač iznad nas, oblaci nam zakloniše ga i ostadosmo bez tog dugo očekivanog magičnog trenutka. Ponekad bi nas Macika probudila lupajući o staklo, vjerovatno zaboravljajući na tu prepreku koja je koči da dođe do tog vragolastog miša. Brzo jutro dođe i umjesto jutarnje rose ukazaše se kapljice kiše. Vrijeme nije bilo obećavajuće. Odlučismo da krenemo ka autu i da drugi put penjemo vrh koji smo namjeravali u povratku posjetiti. To nam je razlog više da se ponovo vratimo na Velebit. Krošnje drveća sačuvaše kapljice kiše koje se obrušiše na nas prolaskom ispod njih jer nehotice ih zahvatismo u prolazu. Macika umorna od dežure sinoć malo je hodala pa malo na ruksak i posmatrala sve okolo. Korak po korak i dolazimo do auta gdje se raspremamo jer smo pokisli kao miševi, ali ipak sa osmijehom se spremamo za povratak kući presretni što još malo bolje upoznasmo taj veličanstveni Velebit.

#Triofantastiko😻

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram