BosanskiEnglishDeutschItalianoРусский

IMPOZANTNI MASIV TROGLAVA

Ni zora još nije svanula a mi smo krenuli sa spremanjem za našu novu avanturu. Grad je bio još uvijek obavijen mrakom, samo su ulične svjetiljke nam obasjavale put. Napolju je bilo mirno, čitav grad je spavao, samo mi smo krenuli ka autu pa dalje na put ka našem cilju - vrh Troglav na Dinari. Troglav je najviši vrh Dinare na teritoriji Bosne i Hercegovine. Sa svojom nadmorskom visinom od 1913m i prelijepim vidikovcima uvijek je rado posjećivan od strane planinara. Polahko u svitaj zore krenuli smo prema Livnu pa dalje prema Bosanskom Grahovu. S magistralnog puta kod sela Sajkovići skreće se na makadamski put koji vodi kroz selo i do šumskog puta na kojem je bila rampa. Kao i na sve i jednoj planini nažalost nailazili smo na mnogobrojna oborena stabla koja su ležala pored samog puta. Takva slika nas planinare ne ostavlja ravnodušnim. Uništen šumski put od izvlačenja drva se polahko vijugao i nestajao u daljini. Imali smo informaciju da rampa nekad zna biti zaključana, pa smo htjeli ostaviti auto na samom početku. Pošto je nedjelja neradni dan odlučili smo da ipak idemo autom dokle se može. Polahko vijugavim putem počinjemo se penjati sve više i više te za nekih petnaestak minuta spore vožnje dolazimo na odredište. Mali parking koji je obgrljen šumom bio je prepun automobila i kombija. Od parkinga vode dvije staze ka vrhu, lakša kojom smo mi penjali i teža kojom smo trebali se vratiti tako da bismo napravilli kružnu turu. Krenuli smo u šumu. Visoko drveće je pravilo hlad i lagana uzbrdica je pružala ugođaj za poželjeti. A i Macika je voljela takve staze. Sa drveta na drvo skakutala je. Bila je neumorna ali oprezna toliko da nas nije ispuštala iz vida. I kroz tako lijepu šumu je bilo suludo da projurimo, pa smo pustili Maciku da diktira tempo. Hodali smo i uživali u cvrkutanju ptica, čistom i prohladnom zraku kojeg nemamo svaki dan na raspolaganju. Tek u takvim trenucima shvatiš šta ti znači boravak u prirodi i da ti ne nedostaju one svakodnevne gužve i graja u gradovima. Polahko tako hodajući nismo ni primijetili da je uzbdica postajala sve jača i jača. Ubrzo izlazimo iz šume na poljanu kojoj kao da nema kraja. Sa izlaskom iz šume došao nam je i vjetar koji imamo osjećaj da je čekao da mi izađemo iz šume na čistinu da počne puhati. Pratio nas je u stopu ali nije nam toliko smetao. Polahko ali sigurno prilazimo vrhu s brdašceta na brdašce, pored dubokih usjeka i oštrih padina. Ugledali smo i Troglav, najviši vrh. Njegovo obilježje, na vrhu, se nije ni nadziralo od broja ljudi koje smo zatekli gore. Ljubitelji prirode na jednom mjestu koji su gledali u daljine i razgovarali o vrhovima koji se vide. Kao i obično, kako im prilazimo Macika plijeni im pažnju. Pronalazimo zavjetrinu i smještamo se malo dalje od ostalih posjetilaca. Pogled koji se pružao sa Troglava ostavlja bez daha - pogled na planine Kamešnicu i Dinaru te na Peručko jezero i Sinjsko polje i na kraju Livanjsko polje kojim smo mi došli. Jednostavno smo uživali pa čak i Macika. Istraživala je okolinu ali nisu joj mira davali planinari koji su htjeli da je fotografišu. Ali ona kao već iskusna u tome, vrlo lukavo ih je izbjegavala. Ubrzo smo se sprijateljili sa njima, a i vidjeli neka dobro nama poznata lica, te počeli da se raspitujemo kakav je put kojim trebamo da se spustimo. Rečeno nam je da je previše sipara i da je puno teži od one staze kojom smo se popeli, pa ako možemo da čak i zaobiđemo silazak tom stranom. Tako odmah odlučismo da se vratimo istim putem nazad. Malo smo prezalogajili i odlučismo da krenemo da kafu popijemo na prvom vidikovcu. Spustivši se sa Troglava preko livade pa sve do ulaska u šumu, zastadosmo na zadnjim stijenama s kojih se pružao pogled na Livanjsko polje - prostranstvo isprekidano cestama koje vode u nedogled. Odmah se vadi kuhalo i sprema kafa i tada nastaje pet minuta tišine. Maca se ušuškala u hlad i zaspala a mi uživali u pogledu, svako u svom svijetu. Vrijeme za povratak je bilo pa krenusmo kroz šumu ka autu. Pošto nismo žurili u povratku, na parkingu, nikoga nismo ni zatekli.

Uvijek smo Troglav stavljali u kraj, kao zadnju opciju za planinarenje jer nam nikad nije bio usput, ali ne žalimo niti sekunde što smo se ipak odlučili i uživali u njegovoj ljepoti. Ništa nije previše daleko niti nepristupačno ako dovoljno snažno odlučimo posjetiti to.
#Triofantastiko

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram