BosanskiEnglishDeutschItalianoРусский

GRAD JEZERSKIH VILA

Ni ružno vrijeme nas ne sprječava boraviti vani, pa umjesto na planinu mi se tada odlučimo obići i istražiti neko novo mjesto. Razmišljajući gdje ovaj put otići, vrlo brzo se odlučismo za grad u blizini, za koji nismo ni znali da u svojoj okolini, a i u samoj svojoj jezgri, krije toliko prirodnih ljepota, koji je i sa historijske strane zaista bogat i cijenjen. Istražujući o zanimljivostima koje krije, pronalazimo mnogo više mjesta koje ćemo usput i posjetiti. Ovaj put vrijeme je bilo da upoznamo Imotski.

Prvo smo svratili do Zadužbine - bunara najveće zapremine na području Ciste Velike koji je načinjen u dnu vrtače, u koji su prastanovnici ovog kraja skupljali kišnicu. Sada ga nažalost rjeđe koriste pa se ovaj predivni lokalitet više koristi ljeti za održavanje raznih manifestacija nego što ima svoju svrsishodnu vrijednost. U blizini se nalazi i manja skupina stećaka .

Na putu ka Imotskom posjetismo staru crkvu Sv. Jakova i mnogobrojne stećke u blizini. Na prolaznost ovozemaljskog života i dan danas nas upozoravaju stećci. Pored usmenih predaja, priča i legendi i stećci su nijemi pripovjedači koji nas vežu s drevnim vremenima ovog kraja. Ovo je bilo prvi put da smo na području Hrvatske posjetili područje bogato stećcima. Nedaleko od ovog mjesta je još jedno veće nalazište stećaka - Crljivica. To je kasnosrednjovjekovno groblje nastalo od 14-16 stoljeća pokraj rimske prometnice i vrtače sa sedam prelijepih srednjovjekovnih bunara. Ovo je najbrojnija i najznačajnija skupina stećaka na području Hrvatske.

Ono što nas je možda i najviše fasciniralo na ovom putu je bila Zelena katedrala, poznato Gospino svetište. Neobičnog izgleda, samo stubovi bez zidova a prostrana livada kao najljepši pod katedrale, pričale su posebno priču o nadnaravnom. Ovo nismo posmatrali kao neki vjerski objekat, nego kao neka vrata ka svijetu mistike, ka miru koji nam pruža prirodna ljepota koja je okružuje. Riječica koja je tekla pored nje, zelenilo i visoko drveće, tišina koja je dočaravala tu mistiku, ukazivali su na Zelenu katedralu kao mjesto na kojem bi se trebali okupljati svi mistici i svi ljubitelji meditacije, a ne samo vjerski sljedbenici. Nama je i samo bivstvo tu pružalo mir.

Od Zelene katedrale poljskim puteljkom nastavljamo do dva prelijepa jezerceta zvana Dva oka, zvana i Jezerine, Grbavčev i Zdilareva jezera, koji su zapravo izvor rijeke Vrljike. Zbog močvare koja se napravila poslije dugotrajnih padavina prilaz nam nije bio omogućen. Samo sa ulice pokraj jezera mogli smo malo vidjeti tu izvorsku ljepotu. Ipak na izvor bi trebalo doći tokom ljetnog perioda kada se jezerima može prići.

Krenuli smo u obilazak najpoznatijih jezera Imotskog kraja. Kao da smo planski birali da idemo od lijepog ka sve ljepšim jezerima. U zagrljaju stijena skoro sva su sakrivena, kao da ih priroda štiti od čovjekove nepažnje i nemara. Nekima je težak pristup pa su zbog toga još i privlačnija. Svako ko se nađe nad ovim jezerima zastane pred veličanstvenim prizorom bez daha i riječi. Boja vode u jezerima, priroda koja ih okružuje i osjećaj mira i punine nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Zbog svoje ljepote, mističnosti i nedostupnosti predmet su mnogih priča i legendi. Ljepota imotskih jezera je nestvarna, neodoljiva, zastrašujuća i privlačna.

Na spomen Imotskog prva asocijacija su Crveno i Modro jezero, no ta dva prirodna fenomena samo su djelić ljepota koje ovaj prostor krije. Dok za njih gotovo svako zna, mnoga druga su gotovo nepoznata. U općini Lokvičići nalaze se čak tri takva jezera. Najveće među ovim jezerima je Galipovac. Tu je i Knezovića jezero te Lokvičićko (Mamića) jezero. Ta tri jezera, zajedno s Prološkim koje je nasuprot i Imotskim poljem koje je na tom području veći dio godine pod vodom, pa se stoga i zove Blato, tvori jedinstvenu cjelinu.

Knezovića jezero najnepristupačnije i najrjeđe posjećeno mjesto. Teško mu je prići, okruženo je strmim stijenama te do vode je zaista teško i doći. U neposrednoj blizini se nalazi Mamića jezero koje je puno pristupačnije tako da ljeti posjetioci mogu da uživaju u njegovoj čistoj vodi i iskonskoj ljepoti. S desne strane vide se ostaci starog Lokvičića grada, smještenog na hridi između Knezovića i Mamića jezera. Kako li su samo bila prelijepa jutra i zalasci dočekani u tom gradiću sa nestvarnim pogledom na Prološko blato i prekrasna jezera u blizini.

Prološko jezero ljeti se povuče pod visoke stijene te ostavi nasred polja jezero Krenicu. Iako jedan dio godine čine jednu cjelinu, ljeti se ova dva jezera odvoje jedno od drugoga. Ujesen kad padnu kiše vode se ponovo spoje i pretvore u Prološko blato. Na sredini Prološkog blata nalazi se maleni otočić Manastir, ime je dobio prema nalazima ruševina nekadašnjeg franjevačkog samostana.

Jedan od najljepših pogleda na srce Imotske krajine svakako je onaj sa dvije vidilice iznad jezera Galipovac. Pogled na zeleno Imotsko polje pa Prološko blato, otočić Manastir i prekrasni modri Galipovac, nešto je što odmara dušu i eliksir je za oči.

Jedino umjetno jezero je u Ričicama, poznato još i pod nazivom Zeleno jezero. Savršeno se uklapa u okoliš i zbog svoje prelijepe zelene boje prozvano je Zeleno jezero. Nastalo je potapanjem četiri zaseoka i kada je razina vode posebno niska, mogu se primijetiti tragovi nekadašnjeg života, poput ostataka vinograda, krovova kuća ili starog mostića koji je služio nekadašnjim potrebama svakodnevnog života u ovom kraju.

Za Imotski kažu da je jedan od najljepših dalmatinskih gradića. Stara jezgra grada građena klesanim kamenom, kamene kuće, stepenice, popločane ulice, svaki kamen priča priču svojom tišinom. Imotski kraj prepun je priča i legendi od kojih mnoge i danas žive u narodu. I dan danas postoji ta neraskidiva veza Imoćana s vilama. Potreba očuvanja tradicije i legendi i njihovo oživljavanje i približavanje mlađim naraštajima, vodi stanovnike Imotskog kraja da se što više zainteresiraju za vlastitu kulturu i tradiciju i u konačnici ne dopuste da budu prepuštene zaboravu.

Imotski je naročito poznat kao vilinski grad, grad jezerskih vila. Mnogo legendi i narodnih predaja veže se za vile koje su obitavale u jezerima . Naročito je to karakteristično za Modro jezero koje se nalazi u samoj jezgri grada.

U Modrom jezeru oduvijek, kažu, obitavale su vile. Zgodne i lijepe djevojke s vilinskom kosom, odjevene u bijelo i s vijencem od listova jezerske maline. U Modrom jezeru postoji Vilinska pećina, s njegove zapadne strane, uvučena u njedra velikih okomitih hridi. U Modrom jezeru postoji Vilinsko počivalo, iliti počivalište. Tu su se , prema predaji, odmarale vile prije nego što bi odlepršale u svoju Vilinsku pećinu, a iz nje u dubine jezera. “Vile su, priča se po Imotskom, izlazile iz Vilinske pećine kada bi mjesečina obasjala cijelo jezero, njegovu predivnu modru vodu, njegove litice. I to pogotovo ljeti. Onda bi gledale i osluškivale. A ljeti bi imotski momci navečer dolazili na vidilice jezera, pjevali serenade, osluškivali pjev slavuja i divili se ljepotama jezera. Opojni mirisi vriska, kadulje, bosiljka i smilja mamio ih je do beskraja. Onda bi vile poletjele, uhvatile u krug te momke ponijele ih u svoju pećinu. A tu uz pjesmu, glazbu sa zlatnih struna vilinskih harfi, opojne napitke isključivo pripravljene od jezerskih trava i vode, cijelu noć bi uživali zajedno. Ujutro pred zoru vratili bi momke na vidilicu, a oni bi mahmurni, sretni i opijeni doživljenim odlazili kućama i pričali o užicima s tim prelijepim djevojkama.” I dan danas Modro jezero ponekad presuši, a tada se na njegovu dnu zaigra jedinstvena nogometna utakmica između Vilenjaka i Vukodlaka te se na taj način očuva i prenosi legenda ovog kraja koje odlikuje brojnim mističnim pričama usmene tradicije. Uz obronke Modrog jezera smjestila se i tvrđava Topana koja je nastala u 10 stoljeću.

Smatra se da je u ovom kraju nastala i narodna balada “Hasanaginica” koja je prevedena na mnoge jezike i pripada svjetskoj književnoj baštini. U spomen Hasanaginici, ili kako u Hrvatskoj kažu Asanaginici, kraj Modrog jezera stoje četiri spomen ploče na nju, sa stihovima balade na hrvatskom, engeskom, talijanskom i njemačkom jeziku. Ploče su postavljene u blizini vidilice, uz južni rub Modrog jezera, na mjestu gdje se, prema predaji, nalazi Hasanaginičin grob. Vjeruje se da je baladu napisala jedna od imotskih žena, ili pak sama Hasanaginica.

Za jedno od najdubljih kraških jezera u Evropi smatra se Crveno jezero u Imotskom. Hipnotizirajuća čarobna površina vode skriva jednu strašnu legendu koja je preživjela do današnjih dana .Za postanak ovog jezera veže se jedna od najstrašnijih i najtajanstvenijih legendi. Najpoznatija je legenda o Gavanu, koja se veže za postanak Crvenog jezera. “Legenda kaže da je nekoć na ovom području bilo ogromno imanje tadašnjeg najbogatijeg čovjeka znavnog Gavan, koji je imao ženu Gavanicu, djecu i veliki broj sluga. Gavan nije bio poznat samo po svome bogatstvu, nego i po oholosti. On je maltretirao sve svoje sluge i ljude koji su mu dolazili. Da bi se uvjerio u njegovu oholost, jedne večeri se spustio anđeo prerušen u prosjaka i tražio od Gavana milostinju. Vrata mu je otvorila Gavanica, koja mu nije htjela dati ni jelo ni vodu. Anđeo je pitao Gavanicu da li se boji Boga, na šta je ona odgovorila da se ona ne boji nikoga dok je njenog Gavana. U tom trenutku je zemlja zatutnjila, počelo je da grmi, munje su sijevale, a cijelo Gavanovo imanje, Gavan, Gavanica i djeca su potonuli u zemlju koja se otvorila.” To je mjesto današnjeg Crvenog jezera. Stanovnici Imotskog kažu da u periodu bure koja zviždi kroz stijene , i dan danas se čuju krikovi Gavana i Gavanice iz dubine jezera. Svako ko se nađe nad provalijom Crvenog jezera zastane pred veličanstvenim prizorom bez daha i riječi. Činjenica da se u Crveno jezero ne može ubaciti kamen i da mu se ne može izmjeriti dubina, stari to pripisuju legendi o Gavanu a znanstvenici činjenici da je strujanje iznad jezera tako jako da se kamen poput magneta vraća među stijene. U svakom slučaju ako ikada budete prolazili pored jezera stanite i probajte ubaciti kamen…navodno da onog koji uspije ubacit kamen prati vječna sreća … možda baš vi budete te sreće. Zbog velike posjećenosti jezeru nažalost nismo imali prilike provjeriti tačnost te tvrdnje, ali to ostavljamo za neku drugu posjetu.

Vjerovali ili ne, preporučujemo vam da se uputite u ovaj mistični kraj i sami odlučiti da li je ova priča ipak nešto više od legende. Pođite i vi u potragu za ovom bajkom.

Triofantastiko

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram