BosanskiEnglishDeutschItalianoРусский

IMPRESIVNA DINARA

Tamo gdje planina ljubi nebo, gdje se pružaju nestvarni vidici i gdje vjetar svira svoju najljepšu pjesmu, e baš tamo smo odlučili da se uputimo u našu novu avanturu. Uputismo se u naš svijet, svijet gdje i pripadamo, gdje naprosto uživamo svim čulima.
U zagrljaj te ljepote došli smo kasno u noć. Odmah se ušuškasmo u tople vreće za spavanje. Noć je bila hladnija nego što smo se nadali, te osjetismo prvi ovogodišnji minus na našim obrazima. Maciku dobro ušuškasmo te je dugo prela priljubivši se uz naša tijela, grijući nas a i mi nju. Ponekad bi provirili da provjerimo da li je živa, kada bi je zovnuli samo bi nas pogledala i vratila se ponovo na spavanje. Vedro nebo nas je počastilo milionima zvijezda iznad nas, dok je skoro pa pun mjesec dodatno obasjavao vrhove Dinare. A mi omađijani tom ljepotom borili smo se sa snom, željeli smo što duže uživati u tom prekrasnom prizoru. To su prozori u naš mali svijet, svijet ljubavi i spokoja, ono što uistinu volimo i za šta zapravo i živimo. Veličanstvo tišine učini da ipak utonusmo u dubok san.
Jutro, podjednako bajkovito. Prve zrake sunca obasjaše mraz koji je prekrio sve oko nas, činilo se kao da je neko raspršio milione dijamanata po okolnim livadama. Na naše divno čudo napolju je bila ugodna temperatura. Ispijajući jutarnju kaficu polahko smo se spremali za pokret. Teške gojzerice dobro pritegnusmo, nabacismo rance na leđa i laganim korakom krenusmo ka vrhu ispod kojeg smo i zanoćili. Kao i obično Macika je čeznutljivo hodala između nas, svako malo zastajkujući da svojim nosićem upije sve mirise koji su se širili stazom kojom smo prolazili. Vrlo brzo dolazimo do sedla gdje skrenusmo sa zemljane staze ka šumici koja je brižljivo sakrivala put koji vodi do vrha. Macika iskoristi priliku pa malo i naoštri kandže usput a čim dođosmo do kamenjara, poče razigrano da skakuče sa kamena na kamen. Ubrzo stigosmo na vrh Badanj (1281 m∕nv) gdje nas dočeka zadivljujući pogled na prostranstvo Dinare, te okolne planine i Peručko jezero. Napravismo kraći odmor pa polahko nazad ka autu. Po povratku sretosmo veselu grupu planinara iz P.D. "Malačka" te pojedini obradovaše se kad ugledaše Maciku. Vidjevši da joj se približava duža kolona, Macika uzmaknu u stranu, propuštajući ih da prođu pored nje. Sakri se u travu i poče pogledom da ih lovi. Već pri kraju kolone brže bolje pođe dalje za nama.
Mraz na travkama na makadamskoj cesti kao i zaleđene lokve vode, sunce je malo pomalo otapalo. Vijugavom cestom brzo dođosmo u blizinu doma Brezovac, gdje ostavismo auto a mi laganim korakom uputismo se ka vrhu Sinjal. Pozdravismo se usput sa planinarima na trijemu doma, te jedva iščekivasmo prolazak bajkovitom šumom obraslom gustim listopadnim drvećem, kroz koju je vodila prekrasna planinarska staza, ovaj put upotpunosti prekrivena lišćem. U raskošnim bojama jeseni svuda oko nas, izmigolji se i jedan predivan srndač, nakratko svojom pojavom obradova nas, te ode dalje u šumske dubine. Po izlasku iz šume vjetar se pojačavao, ali nama to nije smetalo. Macika je veselo skakutala kao zečić ispred nas, bježeći da je ne ometamo u njenom guštanju u dinarskim opojnim mirisima. Samo bi se na brzinu okrenula da vidi da li je pratimo i opet se dala u bijeg. Mi smo uživali u veličanstvenoj i grandioznoj jeseni koja je obgrlila dinarske predjele. Ubrzo sa puta skrenusmo na planinarsku stazu koja je bila nešto malo jačeg uspona nego sve do sad, koja je vodila do planinarskog skloništa " Zlatko Prgin", pa dalje na Sinjal. Odlučismo tu napraviti pauzu za odmor i doručak. Iz blizine skloništa dopirali su glasovi te zatekosmo nekolicinu članova HPK "Sv. Mihovil" iz Šibenika, kako vrijedno rade na obnovi skloništa. Upitasmo da li je problem da uđemo u sklonište da se raspremimo i doručkujemo pa ćemo dalje ka Sinjalu. Dobismo dozvolu, te uputismo se ka ulazu. Tamo nas dočeka gospođa koja nam ipak reče da ne može Macika u sklonište, te iz predostrožnosti zbog dlaka moramo je ostaviti zavezanu ispred vrata. Zamolismo gospođu da zavežemo Maciku pored ulaznih vrata, pored šporeta ali ne dobismo ni za to dozvolu. Za to nismo htjeli ni čuti. Macika je naš svijet, naša mezimica, i ne pada nam na pamet da je ostavimo samu na hladnom vjetru privezanu napolju. Samo na našem podneblju, na prostoru BiH i Hrvatske, nam se ovo događalo da nam nisu dali ući ni u planinarske domove niti u skloništa, čak i kad smo imali transportnu torbu za macu u kojoj bi se nalazila. U Austriji, Italiji i drugim zemljama Macika je bila rado viđen gost, bio to planinarski dom ili čak i hotel, a kamo li kad je planinarsko sklonište u pitanju. Nikad nam neće biti jasno kako neki planinari nemaju duše za sva živa bića, pa da i oni samoinicijativno zaštite mačku ili psa nego iz njima nekog poznatog razloga radije će ih ostaviti vani na hladnoći nego jedan mali kutak skloništa pokloniti i njima. Kao tri mušketira uvijek se držimo zajedno, te se odmah okrenusmo i nastavismo dalje stazom. Pedesetak metara od skloništa našli smo zavjetrinu te tu napravismo pauzu. Sve troje doručkovasmo, raspremismo se i krenusmo ka vrhu. Planinarska staza se vijugala kroz kleku te vrlo brzo pređe u područje kamenjara. Zaštićena klekom od vjetra, Macika je razigrano hodala pored nas. Sretosmo usput još planinara sa kojima razmijenismo pokoju ljubaznu riječ, malo se ispričasmo, i nastavismo dalje grebenom do Sinjala, najvišeg vrha Hrvatske (1831 m∕nv). Puhao je hladan i jak vjetar, a na vrhu nikoga nije bilo osim nas. Uđosmo u sklonište koje je pretprošle godine tek postavljeno na samom vrhu, te ugrijasmo se uz kaficu. Poslije kratkog odmora napravismo par fotkica, u tom dođe još par planinara, pa spremismo se za povratak. Fantastičan pogled se pružao sa vrha, odakle su se vidjele bosanskohercegovačke i dalmatinske planine, a posebnu pažnju privlači i Peručko jezero u daljini. Dok smo se spremali za nazad, Macika je obilazila oko skloništa, istražujući okolinu. Kako je dan izmicao, postajalo je sve hladnije, a vjetar sve jači. Maciku sakrismo u njedra i krenusmo nizbrdo grebenom nazad. Vjetar je pred nas navukao zavjesu od magle, ali spuštajući se sve niže i niže ubrzo je ostala iza nas. Na pola puta ka autu vjetar se smirio, a Macika to osjetivši brzo izviri van pa nastavi da šeta sa nama. U daljini još uvijek neki vrhovi su bili obasjani sunčevom svjetlošću, koja se polahko gubila iz našeg vidokruga. Ulaskom u šumu već se pomalo smračilo pa Maciku stavismo na ranac i ubrzo stigosmo do auta. Zadovoljni predivnim danom krenusmo kući, a prekrasni masiv Dinare ostade iza nas da rado dočekuje i ispraća sve ljubitelje prirode i planina.

#Triofantastiko

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

linkedin facebook pinterest youtube rss twitter instagram facebook-blank rss-blank linkedin-blank pinterest youtube twitter instagram